U originalu su “BMX banditi” ali kako nisam te sreće da mi ukradu bicikl ukrali su mi auto.

Nadam se da ću ga naći, fala puno Aristonu i ekipi sa Sutra.hr

Tužna sam… priču od Velikom Sivom rokerskom autu (nadam se sa sretnim završetkom) donosim neki drugi dan ili možda noćas ako me popusti jad.

A JADNA JA!!!

;( kisi kisi

Prva se ustala, a dobro znamo da „’ko prvi …“…

Idem do bankomata, bankomat ne radi.

Sjedam u auto prelazim do banke, škrta da drugoj banci dam cenera za proviziju. Na pročelju dva bankomata, oba izvan funkcije.

Raščupana kosa, trenerka i cipele, kežual seljančura…ulazim u banku, sve kako mama rekla…potkošulja u gaćama, smješak i pozdrav…prva na redu, na prvom šalteru.

JA:(pružajući karticu tekućeg računa) „ Dobar dan. Oba bankomata, ispred, ne rade mogu li na ovom šalteru podići novac. “

FINO OPEGLANO MAMINO ZLATO U SJEČNJU DIPLOMIRALO (SMJER FINANCIJE): „ Možda ste preveliki iznos zatražili?“

JA: „ Sumnjam, izbacuje karticu prije unosa PIN-a. “

SMRAD BALAVI: „ Dajte mi osobnu iskaznicu. „

JA: „ Izvolite.“

SELJAČINA U ODIJELU: „ Na računu imate samo 2.000,00 kn. „

JA: „ Meni je to čak 2.000,00 kn. „

BLJUTAVAC: „ Vjerujte kad radite s iznosima kakvi se vrte u našoj banci, dvije tisuće su samo dvije tisuće. „

JA: ( potpuno spremna za dubokointelektualni razgovor, ohrabrena činjenicom da sam jedina stranka trenutno u banci i da mi niko ne cupka nervozno iza leđa ) „ A vidim brinete o svakom klijentu baš kao na onoj reklami sa sloganom „jer ste Vi na prvom mjestu. “

ČMILJAVAC: „ Da, pa zar ne vidite da ste prvi na redu.“ ( smijuljeći se tako da bi mu aortu palcem isčupala)

JA: (smijuljeći se, spremna da mu zavalim hračak na tu prepeglanu kragnu) „ E pa PRVA tri bankomata, ako krenete koračati južno, Vam ne rade. “

FINO OPEGLANO MAMINO ZLATO U SJEČNJU DIPLOMIRALO (SMJER FINANCIJE): (iznenađen replikom) „ Koliko ćeš novca podignuti? „

JA: „ Molim Vas da smo na Vi, 500 kuna. “

ŠUGA: „ Evo izvoliTE, nemorate se odmah pjenit „

JA: (zapjenim se u sebi) „ Hvala. „ (uzmem lovu, karticu i osobnu)

ŠUGA ŠUGAVA: „ Imamo Vaše kontakt podatke, bit ćete prvi obaviješteni kada bankomat u VAŠEM kvartu bude u funkciji. Ipak smo mi Erste Banka, erste vam znači prvi. „

JA: (potpuno bijesna) „ Ko prvi govno mrvi! Doviđenja. “

Sjednem u auto, uhvati me treskavica, jedva upalim, isparkiram se taman pred ulaz, povučem ručnu i uletim natrag do šaltera…

„ Mamu ti jebem nis’ ti vidio kad se ja zapjenim.. curi niz Jankomirski most i ribe u Savi prave mjehuriće mjesecima poslje, pederćiću bijedni! „

…Onda mi je zaštitar iščupo kemijsku iz dlana (onu sa plastičnom spiralom) i prepristojno zamolio da izađem. Njemu sam se ispričala, sjela u auto i sjela u prvu birtiju.

Čitala novine i ništa mi pomoglo nije, onaj krelac je pobio troje ljudi od toga jedan ima 16 godina, fuj!

Piše Večernji da mu je država gledala kroz prste jer je neki kurčevi general, ma kroz koje prste??? One ko ćevapi na desnoj ruci il na ljevoj bez prsti.

Šta da kažem sramota me same sebe danas.

Ne ovo nije plaćeni oglas…dragi su frendovi i svirka je odlična.

Sutra u Ksetu napadaju Čherkezi. Klik na slikicu bi trebao otvarati njihov profil na majspejsu, pa skinite i slušajte.

Najbolje stvari su đabaleska!

Imali smo zajedničku sobu i do neke osme godine spavali u zajedničkom krevetu. Odgajani u duhu blizanaca i bili nerazdvojni uvijek. Iako nimalo slični razapeli smo među sobom neki nevidljivi štrik i čvrsto ga povezali jedno drugome za nogu da nas drži zajedno za «nedaj bože». (zapamtite taj štrik, kasnije u ovoj priči jednog od nas će umalo koštati glave).
Ja sam bila za pizdariju a On taj sitan glas razuma i mozak operacije u trenutku izvođenja iste. I bio je hrabar i promišljen u stanju razraditi plan do najsitnijih detalja, mjesecima unaprijed. Razlike su i naoko bile vidljive, iako stariji od mene (jednu godinu, dva mjeseca i dva dana) već nakon pete godine života ja sam bila za glavu višlja i 10 kila teža. To nam je bila mjera do kasnih srednjoškolskih dana ( i to je značilo da se razvijamo ispravnim ritmom od samog početka) poslije je On dobio onu «glavu više» ali kile nije mogao namaknut. Da se razumijemo njegova kilaža je predstavljala normalu prije nego moja ja sam, da bi skinula sve atribute «kamare» morala žestoko zapet.
Koliko god se razmicali onaj štrik je bio dovoljno dugačak da nas veže a ne sputava.
Panično sam se bojala (baš kao i danas) da mu ne prepizdi taj vez oko zgloba. On mi je sve. Rame za plakanje, prvi na cool listi kojem želim objaviti bilo neku srećicu iz svakodnevnog života, On je onaj kakva želim biti kad narastem i nikad ga nisam htjela drugačijeg niti ga netko može premašiti.
Naravno da smo se svađali i tukli, pa bože moj, ista nas je mama rodila, ona koja plete konope za vezivanje djece i vješanje veša na dvorištu.
Stara nije smjela znat da se tučemo pa su fajtovi bili odigravani noću, u onom zajedničkom krevetu. Šutke smo se trkali nogama gdje god i jauke izvikivali u pernati jastuk i zgužavnu ambasador deku. Ako bi se koji izvukao iz posteljine značio bi nenadani ulet kondora u kokošinjac. A stara je ćuškala snagom Mate Parlova, što bi si priuštili samo u rijetkim prilikama kad se u drugorazrednom meču nije mogao naći pobjednik.
Preko puta kuće bila je stara zapuštena ciglana i još smrdljiviji bajer obrastao trskom i žabama koje su noću proizvodile kreket od 180 decibela. ( za neupućene bajer je samonastala močvara, u konkretnom slučaju nastala iz iskopina gline za navedenu ciglanu a kasnije keramičku industriju) Obožavali smo i žabe i bajer jer su nam bili strogo zabranjeni. Bajer je itekako ostavio traga na nama, On je zbog njega postao prirodoslovac a ja vrištim kad vidim žabu. Zbog bajera samo prvi put vidjeli rotirku na polcijskom autu i ronioca jerbo si je jedan stari pecaroš, (nakon što mu prepizdilo da niko ne trza) zavezo vreću kamenja oko glave prije zadnjeg skoka u životu. Obiteljska anegdota kaže; das sam prvi put ugledala more uz rečenicu «jebote kolki bajer!» (bez ovog «jebote» i sa značajnom ulogom slova «J» jer mi je «r» predstavljalo problem do prvog osnovne.
On me noćima plašio pričom kako će sutra rano obući kupaće gaće i otić na bajer hvatat žabe, a ja sam jutro iščekivala u suzama zbog straha što On ne zna plivat trudeći se ne probudit ga dok se mama ne probudi, jer kad se Đusa digne nije bilo šanse da neko zgiba bilo gdje bez njenog znanja a kamoli da šeta u kupaćim gaćama na temperaturi nižoj od +30, jelte da se ne naladi
U međuvremenu, doblili smo još dvije da osnujemo četverac bez kormilara na onom bajeru i da starci popune vitrinu sa slikama dok ih don Živko Kustić umilno gleda.
Nadoštukali smo štrik i spremno ih omotali svatko sa svoje strane. Samo su nas metri udaljavali ali je tekućina u onom štriku imala jednaku koncentraciju ljubavi dovoljnu da opsatnemo bez viđanja.
Dotad sam se ja zaljubila u jednog vrlo sličnog Njemu a On u paragliding.
Bila sam presretna zbog svake njegove minute provedene u obalcima sve dok se nije dogodio pad.
Neki krivi vjetar, rotori i lude termike napele su štrik prejako.
Obzirom da sam teža nije me mogao povuć u oblake, osjetila sam da je preslab i cuknila svom snagom, kud puklo da puklo, povukla ga i tresnula na leđa, ja s nekog metra, on s nekih tridesetak na noge.
Stara me nazvala s knedlom u grlu…dotrčala sam u bolnicu i vidjela zagipsane kvrge oko gležnja…huh dobro je nije puko.
U strmoglavom padu, omato je štrik platnom od krila, da ga ojača,i uspio je.
Ni napuknut nigdje nije, sve sam pregledala, nadoštukala popriličnu metražu opet za «nedaj Bože» i sjela napisati ovaj text.

Burke Semper Fly!

slatki pejn in di es…

Mračni ne tapka u mraku…

Tu sam ja bez brige… promatram sve, doduše već redovno u polusnu ali i to se broji.
Satro me posao, među ostalim moram položit carinski ispit pa se sad i s tim zajebavam. No barem ću biti sigurna kome treba jebati majčicu kad nazovem DHL radi sporosti.

Jesam rekla da sam u toku !!!

Znam i da Studene JOŠ UVIJEK nema, i da je Ariston ljubomoran na Blanku, i da je Slinto pošteno odmorio, i da postoji pun k..filmskih festivala, i da je bilo odlično u Motovunu,
i da Miki Maus ima frendove kod nas što i ne čudi posebno pošto su oni prijatelji životinja a Miki je miš pa shodno tome im je frend.

Htjela sam se pohvalit da sam se “morala” ovo ljeto i to čitavih tjedan dana po pravom plavom moru.

Unije moraš voljet…

I bilo je odlično i slano i toplo, ko i pivo tih dana u mjesecu. Ustvari pivo nije bilo slano, samo gorko ali količinski smo ga imali skoro ko i mora Hik!!

Super Hik i Bepa Joseph moraju se po moru…

Bepa nosi ruksak

A Super Hik pivo..

Jer Bepa je na pelinu

I tako prođe…ljeto

Malo se pribojavam letargije a znam da će me pička zaskočit tamo krajem mjeseca i opet ću morat uprijet rukama i nogama da ju prebacim na drugu stranu kreveta.
Mrzim to predzimsko lelujanje po Mrkonjić-gradu kad ti najrađe dođe da pucaš ljudima pod noge kako bi se trgnuli i skontali da ima života i bez ljeta.

Ma čemu tuga…

…po zimi bolje paše sarma

Na gustom oblaku ja mješam karte
proveden dan u raju je ulog
vidi se na tebi, mucaš i strah te
pare u džepu - u glavi drlog

Gubitak nosi u paklu veče
I sama misao ledi ti dah
ja pitam oće li neko da siječe
i neće niko, a tebe je strah

Aj vadi tog asa iz rukava
znam bit će herc
Mileni to ti je sve za badava
Ja imam smješak i prejeben terc

Svako po jednu kartu vuče
Ja dijelim još ovaj krug
Ti znojiš se i srce ti tuče
i računaš koliki je dug

Ti držiš skalu do dame
I Kralj i As ti fale
Imaš dve bezvezne karte sa strane
Na nebu kockaju samo budale

Eto kad ne slušaš šta Bogo reko
meni je zabava taj nebeski poker
Tebi je žao što nisi sjeko
☺… u svakoj igri kod mene joker!!!

Eto mi jedna za sretan rođendan!

Iako je stravićno vruće u našem malom kokošinjcu baš me neka Ladna podsjetila da nakamarim novi post.

Polumrtva sam, što od vrućine što od novog posla.
Radni dani počinju rano i završavaju kasno a pomisao da čekam 2008-u kako bi mogla na godišnji, me ubija. ;(
Tako da i ove godine kurčina od mora i sunca i plaže
U bivšoj sam firmi nadobudno šljakala cijelo prošlo ljeto, misleći da će rujan biti moj mjesec za odmor. Onda se rujan pretvorio u listopad , pa su počela sranja s lovom pa nisam imala srca otići dok su svi grcali od posla. Tako sve do veljače koja mi je uručila otkaz kojeg je onakvog “krasnog sporazumnog” potpisala tajnica umjesto mene a ja se opet nisam imala srca gnjavit. I tako je Kamarica popušila 23 dana godišnjeg na koji nisam imala srca otići niti tražit lovu da mi se plati.

A kad smo kod srca… nešto mi je slabo ovih dana, stegne se svako malo. Putujem rano i gledam koješta, i razmišljam i često ostanem bez riječi…vjerojatno zato ni ne pišem.
Zapne mi knedla u grlu a srce se stegne kad;……

==> Putujem rano, Oni su u majicama bez rukava a Ja zabundana do grla… jebeš ga …friško je oko 5:00

==> Oni su nezdravo preplanuli, sa izranjavanim rukama a moji se, u kućnoj radinosti izmanikirani nokti fino sjaje

==> Njihov je gablec u plastičnoj vrećici strpan u žurbi. Uparit će se do podne, kapljice će se nahvatat na vrećicu a kruh će poprimiti miris. Ja svoj gablec nosim u novčaniku.

==> Putujemi i Ja razmišljam o svima koji su već na moru, potajno želeći da sam i ja tamo. Oni isto razmišljaju o svima koji su već na moru, naglas želeći da i ostali odu. To bi značilo da će ovaj autobus prolazit kroz manju gužvu, a sljedeći za njim kroz poluprazan grad. Onda će Oni s tim sljedećim stizati na gradilište s 20-ak minuta duljim snom.
Kad zbroje 20 minuta u svakom danu srpnja i kolovoza dobiju 1240 minuta godišnjeg odmora.

==> Jedan dan ima 1440 minuta…e tu mi se jebački stegne.

==> Oni izlaze par stanica prije. Hodaju 10-ak minuta do gradilišta. Ja stisnem dugme na štangi i napaljeni smrad za volanom mi stane pred firmom iako tamo nije stanica.

==> Oni uzimaju alat i ostavljaju gablec u ćošku zgrade koju zidaju jer je jedino tamo hlad. Ja ulazim u ured, palim klimu i odem si zakuhat kavu.

==> Oni se prže na suncu, znoj već treći put probija. Ja sam popila kavu i palim računalo.

==> Vraćamo se kući zadnjim busom sa industrijske zone. Oni polumrtvi u majici bez rukava, ruke su im prljave i suhe, na sjedalu do kraj njih je kolega s posla. Ja sam isto u majici bez rukava. Moje su ruke meke i nokti fino sjaje. Na sjedalu do mene duga majica i brendirani ruksak.

==> Oni, kad se gazda smiluje, svoju plaću nose smotanu u izderanom džepu, a džep je mal i poluprazan. Ja svoju dignem na bankomatu pod zgradom a na netu provjerim jesu li doprinosi uredno plaćeni.

==> Oni kunjaju premoreni. Ja šaljem sms nekome “ za kavu” jer sam lijena ponovo se vraćati u grad.

==> Ja izlazim par satnica prije. Šofer otvori vrata i nasmiješi se. Oni sneni izlaze kad drekne: “okretištee!!”

….i taj zadnji popodnevni bus sa industrijske zone je besramno star i prljav. On nema prekidač za ugasit grijanje niti se prozori mogu otvorit. Jedini je takav u voznom parku ZET-a. I Oni i Ja znamo da mr. Bandy smatra da je dovoljno dobar za one koji se u njemu voze.

Gadovi…a gad sam i sama katkad, izletim sa “bauštelac” i pokažem srednji prst kad neko zviždi s krana. I sram me kad sam takva.
Sram me, kad me uhvati objest i zaboravljam na ovo što imam.

Obećavam da neću više nikada, ako mi se koji put i omakne….pliz sory…
….bat jebiga.

Svjetski je dan borbe protiv dječijeg rada i neću puno o tome, beskrajno me rastužuje i miješa mi bijes a već sam previše sjebana zadnjih dana. Kod Mrzle pročitajte izvrstan post, pa ko ostane ravnodušan… MARŠ tamo s Martićem gulit robiju!!

Nego eto jedne sretne vijesti:

Nakon velike hajke kad mi je dogovorena šljaka za velike pare pala u vodu (voda je otprije bila mutna i pravo sam mutava što sam uopće išla preskakat preko takve kaljuže).

Nakon što su nekolicini vjernih “nakamarenih baglića” poplavili palci od držanja figa i nakon;

- 35 poslanih molbi s životopisima
Na većinu radnih mjesta za koje sam smatrala da ih mogu obavljati s ovom gramaturom sivih stanica, dve ruke i isto toliko nogu.
Od kolportera do čistačice, tajnice, komercijalista, šofera, preko key, junior, kadet, senior i veteran accounta pa sve do ostalih englesko-izmišljenih stolica.
Transparentno iz oglasa na portalima i dnevnog tiska, sve po PS-u, exportirano u pdf, s pokojom preporukom, skeniranim svjedodžbama, uvjerenjima o nekažnjavanju i ostalim dokazima o preseravanju koji kurca ne vrijede i ne dokazuju ništa.

- 14 idotskih testiranja
Milijarde domino kockica, krugova u različitom omjeru popunjenih crnom bojom i kamarom mudrih zagonetki u stilu;
“izbacite uljeza u sljedećem nizu;
a niz kaže;
“slon, stolica, ormar, vitrina”.

I tona kretenskih pitanja na temu:
za sebe mogu reći da sam :
a) više ambiciozan b) više pristupačan
a) više lijen b) više dobroćudan

u poslu sam
a) doslijedan b) temeljit
a) brzoplet b) impulzivan

- 27 obavljenih razgovora u nedogovorenim terminima
Nerijetko su “obavljači razgovora” kasnili, odgađali za sutra, ponedjeljak i sljedeći tjedan bez obzira što sam ranije nazvala i JOŠ JEDNOM potvrdila termin. Na Jankomiru sam već domaća a gradskim prijevozom udomaćit se na Jankomiru je uistinu “pejn i di es”

- 3 direktna odjeba da “koji kurac sam uopće dolazila kad Oni traže sasvim deseto”
Najčešće direktori kojima su mailovi proslijeđeni a Miiiicek nezna otvorit attachment, jer jelte; “pa šta nisam ljepo napisala u mailu ko sav normalan narod”

- 3 direktna odjeba da “koji ste me kurac zvali ak sam poslala životopis a neštima Vam”
E pa Micko; “Da ti mater jebem i tebi i narodu, nađi si nekog normalnog, onako iz naroda pa nek te opali motikom po bulji, mislim mogu i ja, ak ne nađeš nikog u skorije vrijeme”

- 2 uvrijeđenana direktorova poltrona koji misle da su oni jedini adekvatni za prvi krug razgovora
U oba slučaja tajnice, friško zaposlene, u stvari friško pojebane od strane istog direktora, odane u maniri najvećih sektaških fanatika. S iskrivljenim izrazom lica kad ih pitam za uvijete koji se nude na radnom mjestu za koje se natječem.

- 2 predobra kratkotrajna osjećaja
Nakon što sam obavljačicama prvog kruga natječaja pojasnila da nemam umjetne nokte jer ako ne jedem iz plastičnog tanjura ne trebaju mi ni plastične vilice na prstima, a i poprilično mi je lakše kvrcat po tipkovnici sa rođenim papcima.
I nakon što sam pitala za uvijete a ona mi se pravila mutava i rekla da ću dobit svoj radni prostor a ostalo će mi objasnit neko na “drugom krugu” pa nek dođem opet.
Pa sam onako žešće bezobrazno poručila, naglas u hodniku…
E pa Lujka; “Poruči tom obavljaču drugog kruga da se na Rebro ne penjem dvaput tjedno ni rođenoj materi u bolnicu, a kamoli onom (s uperenim prstom) koji igra soliter tu iza stakla i škica me nebili Tebe zamijenio nekom zgodnijom. Pa nakeljila nos na staklo i dreknila iz sveg glasa; Imam rođaka muslimana i NE JEBEM SE SA SVINJAMA!!”

Nakon svega toga u kombinaciji sa suzama, žuljevima od “cipelica za razgovor za posao”, izgubljenim živacima, emocionalnom krahu, u debelom crvenom minusu na tekućem…vraćam se… ona stara … ALI!!!???…
lakša 5 kila. …. i……

Ponosno dajem na sva zvona!!!

Kamariljas sutra šljaka…od 8… u pički mile materine (sat vremena putujem busom)… dižem se u 5:00…i mislim na onu dječicu s početka posta…i sve mi opet teško dođe…

i….neznam….baš Vas sve nakamarene sad nekako više volim…zzzzzzzzzzzzzz

Kolo je neki meme oko sprovoda, Siniša si je bome dao truda (skoro trudan ost’o) a onda je danas sjevnio s nekom kaljužom gdje je umalo Nada trudna ostala.
Dosta se toga vrti i oko cigara ovih dana, naravno držim palčeve svima koji su odlučili prestati, možda i mene jednom popusti.
Ne da mi se oko sprovoda i smrti al evo pričica o cigari koja tinja pod kamarom

Imala sam svoju kladu na dedinoj livadi. Ogroman trupac hrasta koji je počeo trunut i bio je moje tajno skrovište. Lagano sam skinula oveći komad kore i izbušila ono što mravi i crvi nisu uspjeli, napravila rupu taman da mogu provući ruku i na kraju malo veću rupu. Unutra su bile sličice životinjskog carstva, plava ogrlica od plastičnih perli, cipele od barbike, škljoca i upaljač. Skrovište je bilo savršeno nevidljivo kad se pažljivo ona kora vrati natrag i sigurna sam da me niko nikada nije prokužio.
Imala sam 5 i POL godina i onda mi je tih «pol» bilo važno kao i onih 5. Livada je blizu kuće i bilo je uobičajeno tamo se igrati. Bilo je puno cvijeća i kiseljaka i vječito sam neke trave brala i pravila buketiće. Redovna procedura sadržavala je; penjanje na kladu (trava je bila veća od mene na nekim mjestima) , provjeru da me neko ne prati, pa provjeru stanja u tajnom skrovištu. Često sam paljkala taj upaljač i pravo je čudo da nisam zapalila koju otavu.
Jednom prije obilaska, ponela sam si cigaru i prastari Mikijev zabavnik i tad se procedura nešto izmijenila. Prvo sam izvadila upaljač, zapalila cigaru, vratila upaljač, popela se na kladu i držala Mikijev zabavnik tako da se ne vidi cigara. Nije mi bilo zlo i nije mi smrdila, naprotiv tak sam si bila bitna, uf… i tad sam odlučila da ću biti pušač kad narastem.
Pušila sam nekih mjesec dana, uz zabavnik i bratove čitanke (naučila sam čitat sa 4), povremeno, kad su starci radili. Cigare saam skupljala jednu po jednu kad bi stara viknula iz bašče da joj donesem pljuge i vode u bokalu, ladno bi maznila jednu putem. Zapalila sam i jednom na prozoru vireći ispod spuštene roletne dok sam ju gledala kako pljevi luk ;).
Onda sam na jesen, kad je počela škola, odlučila prestat. Neznam kako ni zašto samo sam prestala, valjda je i tad nešto drugo bilo IN, znam samo da je bilo bezbolno i lako, bez krize…
Apstinencija je trajala do 2. razreda gimnazije i to je najduži period bez cigare. Da stvar bude smješnija u tom su periodu starci mislili da pušim. Jednom me frend (7. osnovne) zamolio da mu čuvam cigare jer mu stara pretura po đepovima. I ja sam tu Croatiu strpala u rifle i zamotala u ormar. Naravno= Stara slagala robu i našla ih, gnjavila me pol sata i nije vjerovala da nisu moje. Na kraju mi lakše bilo priznat Nekrivnju nego se dalje prepirat. Sjećam se da sam ju molila da ne kaže Tati, (oduvijek smo najbolji frendovi, bilo mi bed jer me sto puta nagovaro da zapalim s njim a ja sam mu kvocala da prestane jer će krepat od toga). Na molbu je stara rekla: «Je, moš mislit, pa kad dobiješ rak pluća nek’ samo mama zna, zajebi!»
A onda sam nepromišljeno, naglo u 2. srednje rekla starom; «daj jednu da zapalim»…… evo je gori i sada i pada pepel po tipkovnici.