Na kamaru!

«Curi od jutros od četri i pet, rješilo nebo da potopi svijet, konobar uno caffe macchiato!»

Nema me već neko vrijeme zapravo neznam odakle da počnem koješta mi se izdogađalo, napravila sam žešći zajeb (dala otkaz na poslu zbog nekog novog posla pa su mi taj dan javili da moram čekat barem još mjesec dana, možda i dulje) i par dobrih poteza, ostalo sve po starom.
…U kurcu s lovom, nenavikla na sjedenje kod kuće, Kamara se fino vratila u staru dobru birtiju, iako je bježala od nje ko vrag od tamjana. Često se pitam bježi li zaista vrag od tog tamjana i koja je fora u tamjanu ako zaista bježi ;).
Obzirom da birtiju pod svojim kretensko stručnim vodstvom drži jedan od «rođenih» tako sam i pristala na neprijavljenu šljaku za ok dnevnicu (obzirom na količinu posla u smjeni).
Famozno mi je to, baš bi mi mogli pojasnit i neki od Vas koji ovo čitaju, ( vjerujem da ima privatnika među Vama ), koja je fora i kakav je osjećaaj radit sam za sebe, kako je to sam sebi biti šef ili biti nadređeni nekome?
Na koji način vrednujete vlastiti i tuđi rad, koje su dileme oko prihoda zaposlenika i koja prava na osnovu čega dajete radnicima?
Da se razumije ja se ne žalim. Duboko u duši sam NKV i rano sam se pomirila da ću vjerojatno takva i ostati, debelo sam svjesna svojih kvaliteta i svog odnosa prema radu kao jedinom izvoru materijalnih prihoda u životu i po tim principima djelujem.
Prije par godina konobarila sam, za moj pojam dosta dugo, u Bulldogu, ovi iz Zg-a vjerojatno znaju o kakvoj se birtiji radi. Namjerno spominjem naziv da oni koji imaju predodžbu o količini posla sami sklepaju sliku u glavi. Para je bila ok, ali pritom ne mislim na satnicu nego na količinu love koju smo zarađivali obzirom na iznimno situiranu strukturu gostiju. Tamo je ekipa izrabljivana, ima milijardu managera lokala, najobičnijih klošara koji su ufurani jer imaju đabaleska cugu u skupom lokalu, i drkaju kurac po cijele dane. Jedino zadovoljstvo im je kad ih Veliki Bijeli Bizon pogladi po glavi, i kad ih Čedo Prodanović pozdravi. A Čedo siroče pozdravlja uvijek jer je pristojan i fin prema svima u toj biritiji i jebe mu se živo hoće li mu ‘ko poslat cugu, on je samo skrenio u povratku s placa i želi malo mira.
Istina, pokrala sam Velikog Bijelog točno onoliko koliko je on pokrao mene, i nije mi žao i ne osjećam krivnju, i drag mi je svejedno, jer sam pobrala iskustvo i tehničku izvedbu samog posla dovela do savršenstva. S druge strane to je jedina djelatnost koju ne želim raditi, koju strašno cijenim i zbog koje žalim sve koji ju obavljaju.
Ono na čemu sam najviše zahvalna tom jebenom Bulldogu i zbog čega sam spremna vratit svaku lipu isfuranu bez računa je Ona.
Ona me svemu naučila, zadala vertikalu po kojoj se taj posao obavlja, učinila me izvrnom u koječemu. Didi mu šljaka već jedno desetljeće, jedina koja mu ništa dužna nije. Ostali-gori i od mene ;).

Ja odo od 7 odradit smjenu. Jebe me tetak za deci bielog vina na obračunu, pa se dragi moji ljepo podijelite, jedni s Banom u ekipu nek drže fige za novi posao (Bane je već držo dok je prošao razgovor pa: «Bane nebudi ti teško stisni ope palčeve!»)
a ovi drugi; držte fige da ne pobijem rodbinu.

E da i obavijest za MM: Prve 3 su pale

Kaže Ariston da ga Kamara asocira na hrpu govana. Pa samo da ponovim, dragi moji ako je neko slučajno zalutao u proljetnim balerinkama: OVO I JE HRPA GOVANA I NIKAD JE NEĆU SMATRATI DRUGAČIJOM, AL JE MOJA I VOLIM JU KO DA JE BUKET CVIJEĆA I DOK GOD JE MOJEG DUPETA SRAT ĆU NA OVU KAMARU KAD GOD ME STISNE
‘Ko god da je slučajno naletio (i stao u govno) meni je drago, ako se nakamario, nema sretnije od mene. Meni «radost kaljuže» pružaju mnogi u koje se ubraja i ranije spomenuti, mnogo poštovani paćenik Jutarnjeg lista i sugrađan Durđe Adlešić.
Razlog zbog kojeg sam relativno kasno počela s Kamarom je čisto tehničke prirode, mislim da sam pojasnila kako sam prvi put upalila komp tek prije dvije godine, i za mene su ovo čuda, ludo se zabavljam i puno učim. (uz sve to radim koješta za sitnu paru, živim u zajednici izjednačenoj s brakom ali bez djece, imam hobije, interese i prijatelje; opipljive na dodir, s bojom okusom i mirisom). E da mi je jedna akcija BK-a bila tamo negdje u petom osnovne, di bi mi bio kraj
U cijeloj toj frci (oko objavljivanja prvog posta, izbora teme, snalaženja na Mac-u, panike da neću nikad dobiti adsl, privatnih pizdarija i ostalog) sve sam uspjela pripremit a zaboravila sam napisati upozorenje:

- kvačice za nos su u gornjem lijevom kutu!
- slobodno gacajte, i meni je gušt!
- vile su u gornjem lijevom kutu ako se šta povlači za nogama samo nabacite na kamaru,
gdje god..
- dolje lijevo kraj kopirajta je arsenal gumenih čizama, ima krasnih…svih dezena i veličina, roze za curice, plave za dječake!
- ako se zaletite bez rezervnih gumenjaka dolje desno je šlauf zamolite prvog do sebe da odvrne pipu i sva se govna nabrzaka speru

Možda malo smrdi ali nos je najprilagodljiviji organ pa si dajte truda, ja ću bit presretna i svaki put ću se nasmiješit kad vas vidim ovdje ili kad saznam da ste bili.
Sve si mislim da je ovaj post navlakuša da se svidim Aristonu, hm… ako sam sjebala posljednju priliku da budem slavna i ako on više nikad ne navrati ovdje… a jadna ja… a gumenjaci ;(… ganc novi… ;( u najlonu… ;( plavi s leptirićima…. čekat će ga zauvijek…

..ma kurac zasrat ćemo ih do ibera ! ;))

A sad ajmo svi; VRPEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!

Šta se mora nije teško, a ja moram kod zubara…
Padam u nesvijest od pomisli na stomatološku ordinaciju, nisam bila jaaako dugo, sigurno 3 godine…

Posljednji posjet zubaru, kakav nikome nebi poželjela a posebno ne nekom stomatologu ;), stvorio je tu paranoju.
Taj dan, u toj ordinaciji je bilo svega, rasutih metalnih alatki, vrijeđanja, suza, pogreški a najviše boli. Strašno me boljelo i ona mi nije nimalo pomogla, naprotiv razrezala mi je obraz, otvorila zdrav zub i vrata od ordinacije uz objašnjenje da sam toliko glupa da ne znam koji me zub boli.

@Vlasta-SEDMICA GORE DESNO BENO GLUPAVA!!!

… i tako sad kad je već panika i kad imam dva karijesa ja krećem u potragu za stomatologom,
a strah me već kad sestra digne slušalicu. Osobno sam došla samo u jednu ordinaciju no doktorica nije imala vremena niti mi je mogla reći kada da dođem.
Želim samo razgovarati za početak, pojasniti da umirem od straha, da mi se stvara knedla u grlu kad čujem za zubara i da me je sram što nemogu protiv toga.

Ako imate nekoga ko bi razumio pliz nabacite mail na kamaru, sve što donese zubić vila darujem onome koji ga je preporučio

Na veliki petak veliki rade skraćeno a mali ostaju čekat neki manji petak, tako ja lijepo pušim danas onaj “Inter City - Podravka za Koprivnicu, Križevce, Viroviticu, Našice, Osjek” što stoji na 6. peronu, prvom kolosijeku i ne polazim u 17 sati. Tek sutra idem kući, ma možda i bolje, sva sam neka… ko ošpricana radazinom.
Čitala malo novine, opet neko nekog zajebo i sve neke u k.. vijesti pa sam se sjetila nečega… prošle godine na jučerašnji ili današnji dan (nisam sigurna) u importane centru usred kafića frajer je ubio žensku, navodno zbog prekida veze.
Kad je skonto koje je sranje napravio pucao je i u sebe, malo fulo, ležo u komi par dana pa prdnio u fenjer i on.
Ono što mene zanima je, jesmo li svi duboko u sebi govna i tek nam razum omogućava kontrolu ili smo (isto toliko duboko) neiskvareni i dobri?
Iako sam zagovornik ove druge verzije (divni, krasni, neiskvareni) nemogu, ovom svojom odokativnom metodom, procijenit u kojem trenutku pucamo i postajemo govna?
Pa nije mi jasno, je li ju volio pa ju je ubio ili ju nije volio???

Kažu da je veliki petak dan kad svi trebaju promisliti o sebi i svojoj savjesti i iskreno se pokajati za eventualne grijehe. Pa eto jedna mudra za kraj, bačena na kamaru;

…Potrebno je shvatiti koliko zasluženih “stvari” čovjek ne dobije, i koliko su neke “stvari” normalne a misliš da su čudesne.
I koliko su neke “čudesne stvari” zapravo normalne i koliko te “čudesne stvari” zapravo zaslužuju normalni ljudi, samo zato što je ovaj (ionako sjeban) svijet dužan priuštiti im…

Postoji jedan što je razapet na križu zbog nas i ako su ga džabe razapeli onda smo zbilja govna!

Budite dobri i sretan Vam Uskrs, javim se ako uhvatim vremena, ako ne onda u ponedjeljak…s jajima

Kad olovke prestanu pisati

Kad prosjaci prestanu prositi

Kad biljke prestanu disati

Kad se nosiljke ne budu mogle nositi

Kad voda iz pipe prestane kapati

Kad svijeća ne bude htjela goriti

U kazalištu šaptač kad prestane šaptati

I kad se jeka prestane oriti

Kad Likvi ne bude davao pjenu

U Krašu kad zagori čokolada

Kad mjesec ne bude imao mjenu

Kad utjehu ne bude pratila nada

Kad se izumi perpetum mobile

I kad on odluči prestati…

E, tad će i mene nestati!

…kutak za poetski trenutak izgleda, da to su oni dani kad skontaš da svi koji gaze po tvojim leđima zapravo pokušavaju naći ravnotežu da ti ne stanu na kičmu, da ti ne prebiju rebra i da im noga ne sklizne sa plećke dok se saginju da te poljube u dupe!

P.S. pjesmica je moja, napisana davno i jako ju volim

Šta god ljudima ne štima uvijek imaju neko opravdanje. Neki pojam koji bestežinski lebdi u zraku, zamagljen i nejasan većini. Ljudi su jednostavno takvi, bespotrebna opravdanja ih umiruju, vole mazat oči i sebi i drugima i koliko god tupili o razumijevanju zbilja je malo onih koji imaju vještinu stavljanja sebe u tuđu poziciju. Kako bi Lale i Čačinački Alkosi rekli: «Malo nas je al’ smo govna».
Ako krene po zlu - najebo je Murphy, o pojmu sreće sam već pojasnila, onda sljede usudi, sudbine, karme, natalne karte, horoskopi i ina proročanska maglica.
Posebnu kategoriju za veslanje po rođenoj septičkoj jami čine tzv. Vremenski uvijeti i stanje na cestama. Svi znaju onu nizbrdicu kad sve «krene nizbrdo» i muskulfiber od valjanja kamena uzbrdo. Ljetne vrućine, Jesenska melankolija, Siječanjska besparica i Proljetni umor, meni osobno su od poznatijih i trudim se manje ih gurat među vlastita opravdanja za učinjeno ili neučinjeno.
Obzirom na datum evo prigodne sage o mučenicima:

Sjedim u subotu u birtiji, pijem kavu i prisluškujem neke dvije ženske i njihovu raspravu o «proljetnom umoru». Btw. inače sam sklona buljenju u tramvaju i zabadanja nosa u tuđe stvari. Koliko sam ja skontala taj proljetni umor bi označavao neku sjebanost u razdoblju od 21. ožujka do 21. lipnja.
I tako kukaju si dve druge. Jedna naflajbana u rano jutro a druga ono, Lacoste casual s pink torbicom za plac. (raspisan natječaj! : ko nagura 10 razbijenih jaja u tu pink tašku - ja šibnem kašiku masti na tavicu i pravim omlet!). Jada se ova sirota Aligatorica kako joj je spremačica groozna, lupa joj usisavačem čim dođe a ona je alergična na buku (vjerojatno i na prašinu pa nesmije sama brisat). Djeca su grozna i jedva čeka da muž bude na nekom usavršavanju u Belgiji pa će ih strpat na produženi boravak jer joj nije dovljno mira do 15 h, a muža je sramota da je ona doma a djeca u boravku do 5. Ova jadnija s fejk trepušama (pazi subota u 15 do 10 prije podne a trepke besprijekorno zaljepljene) je još pod dojmom svježe obilježenog stupanja u bračnu zajednicu (fešta je bila u Okrugljaku), tepe o medenom mjesecu i parama od «kum iz Nemačka».
I tako, tješeći jedna drugu u dubokoj boli, i tuzi obavijestile rodbinu i prijatelje da sve nedaće pripisuju Proljetnom umoru. Pao dogovor da će za Uskrs u Opatiju (jedna nema vozačku a drugoj je bed s Yaris-om na dalek put) upit malo sunca i pričekat Ljetnu sparinu da im zagorča život. Srknile nesicu i zapizdile do Generalturista.

Sirote toliko su bile umorne od tog proljetnog umora da su i mene umorile. Da me samo vidite, od subote sam ko ošpricana. Eto mi na sad, neka kad prisluškujem po birtijama.
Odo istrest pepeljaru kad glupa kućna pomoćnica opet nije došla i od muke se nabacit na kamaru posteljine..

lalalaaa
….zagrlio svemir…
Proljeće je i miriše trava…mora da je susjed zapalio frulu ;))

Koje usrano vrijeme! Baš mi i nije dobro sjelo na ovu gripicu koju još lagano vučem. Zadnjih par sati baš razmišljam o sreći. Obzirom da su sati sitni, a ja sretna nije ni čudo
U stvari ne kontam baš da li sam ja sretna ili ne (inače smatram da jesam) nego onako faktički jel postoje oni koji imaju sreće i oni koji nemaju? I da li se to uopće može tako podijelit kao: “ajmo u vrstu, pa svi koji imaju sreće molim dva koraka naprijed”? Mislim, činjenica je da ako promatraš par stvari, bića ili koječega i ako ih uspoređuješ, možeš ih zbilja podijelit na one što imaju ili su imali i one koji nemaju ili nisu imali sreće. I onda meni krće zbrka….
Evo za primjer gledam svoje grbave prste na ruci. Na desnoj sam polomila sve osim palca, i to u šusu - odjednom. Pa me sad zanima jel taj Palac imo sreće il’ koji k..? Il sam ja imala sreće pa nisam prebila i Palac i ostale Prste lijeve ruke? E sad ako Prsti imaju neki socialni život sami među sobom (recimo ;)) pa se jedni pred drugima prave važni pa ispadne da je super stvar “biti prebijen” i onda se kurče jedni drugima u stilu: “E stari znaš kad je mene ova prebila,ccc… čoeče na dva mjesta sam puko. Mjesec dana gipsa!” Pa onda ovaj drugi njemu kaže: “ ma da al ja… pa ja sam jednom ubo u govno e to ti je muka” i šta onda šta??…onda je Palac običan papak, sroljo, mlitavac! Najveća dogodovština mu je da je ustopo Zlatka Kramarića, a on čak više nije ni gradonačelnik! Činjenica je da ga je zbilja ustopo dok je Zlajo bio na toj funkciji nestat će, mlade generacije Prstiju uopće ne prate politiku, malo je takvih… Prstićice uopće ne padaju na intelektualce i ako se pod hino ne prebije nikad neće zahaltat neku zgodnu. Još ako dobije neku groznu bradavicu e onda zbilja Palac nema sreće!

Ono što ja u vezi same sebe smatram je da sam zbilja sretna, onako u globalu čak i presretna. Al ope mislim da svu tu sreću nekako odradim zaslužim il šta ja znam…
Nikako nebi htjela da me neko smatra “Srećkovićkom”, brijem da je to čak neka negativna konotacija. Kad se kaže da neko ima sreće odmah mislim nešto kao “ma krumpiraš, jebote taj ima sreće”
Ako se gleda da sam u dobi od 4 godine pala u koto kipuće vode i ostala živa, i bez ožiljaka ( pusa na nebo anđelu Fajzi!), preživila rat zajedno s cijelom obitelji, financijski neovisna (potpuno od punoljetnosti), našla nekog divnog dečka i doživila 25-u onda sam imala sreće.
A ako se gleda da nisam završila faks (ok, nisam se baš ni napatila učeći), nisam kreditno sposobna, nisam kćer nekog bogataša koji bi joj sredio i faks i poso i kredit i nisam dobila na lotu e onda baš i nisam imala sreće.
Pa sad ako netko može, nek prosudi jesam li srećkovićka-krumpiraš-lopatar il sam pehist ko pehar na Grand slam-u?

…………………………………..

E sad sam pročitala post i skontala kak sam zabrazdila, neću ga obrisat. Nek me podsjeća o kojim ja glupostima razmišljam u 3 ujutro. Đizs koja bena i kakvo baljezganje??!!!
Kažu da se bolje rodit bez kurca nego bez sreće jer ako maš sreće i kurac će ti narast.
Ma ja bi popizdila da sam srećkovićka i da mi kita naraste, voli bit žena i bila bi totalno nesretna s tim u gaćama.
Ugl. ‘ko god ima dve ruke i dve noge i mrvu zdrave pameti ima sreće (ako ovo ne pročita!).

Eto šta je nama naša borba dala! (pogledajte ove se dve čine presretne dok pjevuše)
A ja si odo za kaznu prebit palac pa spavat!

Hu malo me popušta bijes al ću si dat za pravo da se iskalim na ovom postu.
Ugl. vikend je odlično prošo doma ali je brzo sva radost isparila kad sam došla u Zg. E tu je počelo jebanje majke. Uglavnom tjedan za skočit kroz prozor, ćopilo me sve od gripe zaostatka s poslom, proljetne depresije do sve ijedne sitne zapreke koja mi se mogla nemilosrdno bacit pod noge. Ništa me mimoišlo nije. Postala sam čangrizava debela baba koja na ništa nije oguglala, koju sve živcira i koja konstantno pokušava unijeti red u ovo globalno sranje od nereda. Eo sad se ispucam i obećavam sama sebi da će me popustit čim sve sasujem u ovaj digitalni tariguz papir kojeg je neko slučajno na vrpi đubreta zakačio s vilama i ostavio na kamari među sijenom.
Pa počnimo
Kao prvo za vikend nisam uopće otišla do bake, baku koju beskrajno volim, premda mi je 100 puta popila živce, premda se zakačimo svaki drugi put (prošli put žešće, pa sam se sad trebala ispričat). Baka je stara i draga i divna i voli da joj dođem, i nisam nikad bila doma da ju nisam vidila i da joj se bilo šta desi ugrizla bi se za guzicu jer joj ovaj put nisam došla.
E onda kad sam došla doma čekao me kuršlus u stanu (zasluge pripisujem mom dragom i ekipi), kojeg nisam stigla pospremat sve do danas, tj. maloprije.
Mrzim prljavi stan, prije me to nije smetalo ali sad poludim. Primorana sam radit u prostoru u kojem živim i ne funkcioniram ako je nered. Koliko god mislim da me zaboli dupe dok su čaše na stolu i kamara veša u kupaoni, toliko me svaka sitnica ometa i koči i usporava. Uz sve to me skrkala gripa, migrena i ona jebena kostobolja ili šta već je. Imam jebenu upalu sebe. Pucam na živce i istresam se na nekome kog beskrajno volim i koji me trpi svakakvu a jednostaavno si nemogu pomoć. U stvari sam svemu sama kriva. Serem i prigovaram samo kad puknem, inače ja sam ta kojoj ništa nije teško, onako malo mazohistički čak i uživam u utrci s vremenom. Volim dan u kojem sam stigla sve napravit; odradit šljaku, skuhat ručak, dat pusu kad kaže da je bilo fino, složit pizdarije po policama, raširit mašinu veša, suhi složit, sa smajlom dočekat Seinfilda, pročitat koju stranicu knjige i onesviještena zaspat. Trenutci u kojima pucam su kad to niko osim mene ne primjećuje, čak sam u poziciji da me se smatra nenormalnom. Možda je to normalno ali da, ako baš moram reć! Da, ja dijelim ordenje, riječi hvale i sitne pizdarije I JA ŽELIM ORDEN svaki put kad sam divna i krasna!! Nisam prije bila ni približno takva, i sad sam u totalnoj dilemi jesam li onda bila bolja ili je ovo normalna promjena a nenormalno je tražiti orden??
Pa fak bakćem se sa svime u ovih 33 kvadrata. U tom prostoru je pet jebenih ormara, dva kreveta, bicikl, usisavač, vešmašina, dvoje ljudi, dva stola, fotelja, uredska stolica, tri stola, dvije stolice, stalak za sušit veš, daska za peglanje, dvije napuhane lopte za pilates, padobran, televizor, kućno kino, dva kompa (jedan ne radi), sto kaciga i hrpa koječega potrebnog za svakodnevni život (kablova, suđa, punjača, lampi, cipela..) I sve to pokušavam održavat bez prašine, čisto i mirišljavo. Pa i normalan bi popizdio?
Da se razumijemo uopće ne tražim pomoć niti pare za čistačicu želim samo da mi se ne otežava i želim JEBENI ORDEN!!
Neotežavanje je moguće na sljededći način:
- bicikl neka ide na terasu na katu ( uvijek ispada blato iz ripni )
- cipele u ormar kad se izuju (inače se zapletem u njih kad god prolazim)
- prljavi veš, koliko god se čini da je logično strpat ga u mašinu toliko je još logičnije da ga se strpa u korpu za veš. Ako je punim zašto ju prvo moram ispraznit??
- moguće je i najdoljnu majicu u ormaru izvući a da ove gornje ostanu složene
- kad već neko drka po kuhinji neka barem u zagorene lonce nalije vode ako je alergičan na likvi
- štednjak je puno lakše obrisat nego oribat dan poslije
- kruh je (ako ga ja spremim) narezan u divnoj posudi i uvijek svjež, u ostalim slučajevima je suh smrvljen u nezavezanoj vrećici
- posuđe se ne stavlja u frižider, pa čak ni daska sa jednim komadićem slanine, znam da je ljenost oprat ju onakvu masnu al jebi ga bar neka se spusti u sudoper.
- kanta za smeće ima poklopac, zato da ne viri smeće iz nje a ne zato da bude zasran svim i svačim
- svaka stvar ima svoje mjesto, vrlo jasno i logično, ako barem potrefite odgovarajuću prostoriju u kojoj ta stvar obitava već ste puno pripomogli!!
Tako bi otprilike išle upute, vjerojatno s nekoliko psovki.
Ponovo napominjem da stan večeras blista, sve sam sredila i stigla. Opizdila sam glavom dvaput. Jednom u vrata od ormara dok sam tražila tabletu za migrenu, i jednom u rub prozora dok sam usisavala. Zapela par puta rukavom od majice za kvaku i o svaku pizdariju za koju se moglo zapet. E da još da ne zaboravim, jebem majku od srca komšiji ispod mene koji je na sastanku kućnog savjeta dao svoj kretenski prijedlog za senzorska svjetla u stubištu. Prijedlog je prihvaćen a svjetla se ugase svaki put kad pokušava m otključat lokot na terasi jer hoću raširit veš. I onom drugom i jebem majku! Onom preko puta koji me budi nedjeljom ujutro jer mi se veš osušio. E pa komšija dragi i tebi od srca!! Dabog da ti se u kući sve osušilo osim veša!!
Sad sam se ispirila momački! Obećavam da sam od sutra normalna. I za kraj jos samo rezime:
Kaže jedan bloger na naslovnici svoje knjige «Muškarci su iz birtije, žene su s placa». E ma nemoj mudri, ja na placu odem na tezgu kod nekog ko je pristojan, ne krade na vagi, ne mušičari jadne ljude za deset deka orasa. Isto tako joj preberem ušljivu salatu i uzmem si onu koja mi paše, steram ju u kurac ak neda birat banane, i zaokružim pod uvjetom da ubaci još jednu tikvicu. A ti ljepotane u birtiji treseš u pepeljaru i zatvoriš vrata za sobom, zgroziš se nad zapišanom daskom, objesiš jaknu, obrišeš noge ak je konobarica obrisala pod, zamoliš za čašu vode I PLATIŠ!!
Pa zajebi burke! Barem smijem zvocat, kad već niko ne plaća!

Reko samo da pozdravim, bilo je opako jučer na sastanku «društva naša djeca», dok sam došla do birtije bila sam mokra skroz. Padala je neka glupa kiša a ja sam naravno ostavila kišobran kod kuće da ga ne izgubim. Imala sam ih 752 reklamna 13 kupljenih i još nekolicinu koje je neko ostavio kod mene u stanu i sve sam pogubila. Osto je samo jedan koji je za snijeg, da dobro ste čuli za snijeg. Naime to je ambrela s printom Janice Kostolomić koji sam mukotrpno žicala puna 4 dana na nekom Velesajmu, ta se ambrela nosi samo po snijegu i ne dira ju niko osim mene!
Ono mukotrpno žicanje nije za mene bilo takvo nego za nekog lika koji je radio na štandu i kojem sam jašila po glavi ta 4 dana. I bome kad je skužio i on (a i lud bi skonto) da je jedina opcija; zvat domara od petog paviljona, dovuć lotru, (srbi kažu merdevine lol) popet se dobra tri metra uvis na štand od OMV-a i skinit kišobran, svima nam je bilo lakše. On me nije više morao slušat a ja sam doma furala ambrelu.
I tako ja jučer, da sirota Jana ne pokisne odem vam bez kišobrana. Dodatak svemu: capnila sam šiške malo kraće, pa kad su povukle vlagu i počele se kovrčat ličila sam na mješanca kokera i bobteila. Svejedno bilo je dobro, 4 babe u birtiji, jedna tepsija i svaka svoju kuhaču u ruci, pa opleti po toj tepsiji i pelinkovcu. Kad smo se napričale prebacile se u Spunk (četvrtkom je Kizo pa je garantirana dobra svirka) i s tim kuvačama srkale dalje. Danas gibam za Slavoniju već sam spomenula da seka i stari imaju rođendan pa treba i to preživit a i prva rečenica u ovom postu nebi imala smisla da sad nastavim pisat.
Odo još zgotovit radni dan da mi se je duša mirna, uf malo sam pospana, čudim se da nema mamurluka, mora da je zafrig sinoć bio dobar. A sad pozdrav! biznis sastanak u 1. vraćam se doma trpam gaće u ruksak i road to hell!

P.S. inače ovo gore je pes od Bože Sušeca, ja sam ipak malo drugačije izgledala

Dan žena oliti OSMIMART u narodu, naravno sretan vam svima i ženama i onima koji bi to htjeli bit ;))
Sjećam se kak je to kod nas u obitelji išlo. Postojalo je «Društvo naša djeca» naravno u društvu su sudjelovale majke s kojekakvim humanitarnim aktivnostima pa su tako za 8. mart imale feštu u hotelu. Ja i brat smo ju obožavali, to je bio dan kad se stara sredivala predveče i sa komšinicom Zlatom išla na «terevenku» he he imam par slika s tih fešta i to je presmiješno ;))))))
Lool satenske košuljice (Zlata je imala plavu a stara mislim zelenu) suknje «na pol lista» i udri plesnjak a same žene na podiju. Njima je to strašno značilo i mi smo to poštivali maximalno. Taj dan se već ujutro dogovorilo da nema deranja za mamom i da ćemo slušat tatu. Usput to je bio jedini dan kad se moja predivna mama šminkala i meni je uvijek bilo dopušteno buljit u nju dok stavlja maskaru i lagano nanosi ruž. Potaknuta tom praksom ostatak godine sam se ja trackala svim i svačim.
Onaj drugi gušt što sam kao curica osjećala za 8. mart je taj tulum sa tatom koji smo ja i brat imali kad smo ostajali s njim. Kako je stara bila ta koja dijeli ćuške tjera na spavanje provjerava crnilo pod noktima i broji žlice dok jedeš, ostanak s tatom značio je potpunu anarhiju. Za fol dok je stara odlazila smo se presvukli u piđame a njen zadnji korak sa ćuprije je označavao start divljanja, skakanja po krevetima, gutanje kinderalde i kojekakvih ludorija koje je bilo nemoguće izvesti u maminom prisustvu.
Sjećam se jednom je stari predložio da snimamo kojekakve zvukove na kazetofon. Bio je to prvi put da sam uopće saznala da je moguće snimit svoj glas na kazetu. Ajme sad kad se sjetim bilo je to pravo malo otkriće i još jedan nezaboravan tulum s tatom.
A sad pozz!!! odo na osmomartovski babinjak, ne nećemo imat satensku košuljicu ni suknju na pola lista, niti je fešta u hotelu! Dejt ispod sata pravac na pelin pa ćaga i bljuvanje po trgu!!

Samo još mali podsjetnik kak se danas djeca snimaju a da nemoraju prebit prste na dva velika dugmeta (REC I PLEJ zajedno i nagni se do mikrofona)